online

nulla dies sine XVL lineae




13.04.2008., nedjelja

Tomulić: Mesićeva usporedba s Dedićem je zadnje upozorenje nezgrapnom Pukaniću



»Sjetite se Ibrahima Dedića«

Pokušaj atentata na Ivu Pukanića predsjednik Stjepan Mesić je usporedio sa situacijom koja je okruživala ubijenog Ibrahima Dedića iz »Promdei-banke«.
– I tada se govorilo da prijetnje i pokušaji njegove likvidacije nisu vrijedne pažnje, da je sve to izmišljotina. Kada se dogodilo najgore, svi su se opet čudili kako se to dogodilo. Sada se već spekulira da je u slučaju g. Ive Pukanića sve to izrežirano, montirano i nevjerodostojno. I prije je tvrdio da mu se prijeti, da ga ucjenjuju. Ovu situaciju oko g. Pukanića nitko ne smije uzeti olako i vjerujem da će sve meritorne institucije poraditi na tome slučaju. Osim toga, obitelj Pukanić prolazi krizu, jedno teško razdoblje i mislim da je najbolje ostaviti ih na miru, kazao je Mesić.

M. S., Novi list, NEDJELJA, 13.4.2008.


Predsjednik Stjepan Mesić, kojega sam označio glavnim političkim pokroviteljem Ive Pukanića ovako je reagirao na sve što se događalo ovih dana vezano uz prisilnu hospitalizaciju Mirjane Jusup Pukanić. To je njegov odgovor Sanji Sarnavki koja je nedavno istaklnula da im iz Ureda Predsjednika od kojeg su tražili očitovanje o slučaju Mirjane Jusup Pukanić još nije stigao odgovor. Ovime je Mesić reagirao i na poziv kolumnista Novoga lista Branka Mijića da dostojanstveno završi drugi predsjednički mandat:


Pucanj u Mesića

Kada bi netko usred Washingtona pokušao ubiti novinskog izdavača koji je istodobno prijatelj predsjednika Georgea W. Busha, te na pet godina zatvora pravomoćno osuđene osobe zbog otmice djeteta, na noge bi ustali i FBI-a, i CIA, i Jack Bauer, a ponajviše mediji.
O prekjučerašnjem pokušaju ubojstva Ive Pukanića u središtu Zagreba, inače suvlasnika NCL grupe, koju je nedavno većinski prodao stranim partnerima, trenutno, na ovaj ili onaj način, ne valja nagađati, baš kao niti o tome kome u u cijelom slučaju ovakav rasplet događaja odgovara. Svaki, i najpovršniji čitatelj krimića, od Agathe Christie do Mickeya Spillanea, našao bi nekog Herculea Poirotea ili Mikea Hammera da mozgom ili tvrdo kuhanim čekićem, nađe trag do istine odnosno sve slabosti u kriminalističkoj priči koja se odvija pred nama.
Stoga nam se, prije svega, valja vratiti činjenicama. Ivo Pukanić je deklarirani i nikad demantirani prijatelj predsjednika Republike Stjepana Mesića, kojemu nije samo odlazio na Pantovčak kad god je prohtio, već je svoje obiteljske kontakte dokazivao javno se obraćajući njegovoj kćerki, baš kao nekad Ćiro Blažević Nevenki Tuđman. A sam Mesić nikada se nije ogradio, niti javno distancirao od Pukanića, koji je slovio i kao jedan od njegovih neformalnih savjetnika, radilo se o slučaju Gotovina, Zagorec ili povijesnim temama, poput Jasenovca.
Teško je za povjerovati da predsjednik Republike, uz cjelokupni državni aparat, tajne i policijske službe, nad kojima ima uvid, nije znao s kim ima posla i o kome se radi. Za razliku od svog suparnika Butkovića i EPH, Pukanić nikada nije mobitelom poslao SMS »Dragi, Stipe« i napravio lažni intervju, jer je tek telefonski zabrinuto zvao »dragu Dunju«, samo da povjeri jesu li ga neki kleti novinari uznemirili svojim tekstovima. Ili pak »sugerirao« kontakte s Gotovinom i Zagorcem.
Mesićev problem danas je što Pukanić njihov odnos nije tretirao nikada manje od onoga s Hrvojem Petračem čija su pisma iz Lepoglave stigla i u javnost zahvaljujući drugoj strani medijsko-policijsko-političke sprege. Iako je metak prohujao kraj Pukanićeve glave završio u nekom bezveznom izlogu, on je, bez obzira tko ga, zašto i s kojom namjerom ispalio, bio namijenjen predsjedniku Mesiću, čijem je osiguranju, prije nego li vlastitom stanu i kćeri, te horor večeri upomoć pohitao Pukanić.
Želi li svoj mandat okončati dostojanstveno, upravo bi predsjednik Republike snagom svog autoriteta, morao raščistiti sve nedoumice i prljavštine što se vezuju uz Pukanića i njegovu obitelj, radilo se o opravdanim sumnjama Hrvatskog helsinškog odbora, policije ili javnosti. Odšuti li Mesić taj promašeni hitac koji je pogodio njegov autoritet, onda i ubuduće možemo očekivati da će nam se dogoditi neki novi Korade.

Branko Mijić, Novi list, 11.4.2008



Predsjednik ne smatra da bi Pukanić mogao postati Korade nego Ibrahim Dedić. Čuvši njegovu izjavu prestrašio sam se čak više nego kada sam analzirao tjedan dana pod embargom, zbog pritiska Pukija i njegovih političkih zaštitnika, intervju Mirjane Jusup Pukanić.

Da je iskreno zabrinut za sudbinu Ive Pukanića predsjednik se mogao pozvati na slučaj svoga pokojnoga prijatelja Milana Levara, koji je godinama upozoravao da ga pokušavaju ubiti, pa kad je ubijen, a tadašnji načelnik PU ličko-senjske, Dubravko Novak, aktualni zamjenik šefa zagrebačke policije Marijana Tomurada, izjavio da Levar nikada nije prijavljivao prijetnje policiji, Mesić je zatražio Novakovu smjenu. Danas je Novak jedna od odgovornih osoba u slučaju Mirjane Jusup Pukanić i "atentata na Ivu Pukanića", pa predsjednik Stjepan Mesić nema potrebe usporedbom Pukija s Levarom, javno čačkati oko Novakove odgovornosti za ubojstvo Milana Levara.
A da usporedba s Ibrahimom Dedićem nije slučajna dalo bi se pravdati i indicijama koje sam svojedobno objavio u postu pod naslovom: Pismo o Golubu iz Frankfurta

Upozorio sam mailom desetak osoba iz nevladinih udruga i medija da su osobe koje su povezivane sa ubojstvom Ibrahima Dedića povezane s predsjednikom Stjepanom Mesićem jer sam se stvarno zabrinuo za Pukanićev život nakon Mesićeve izjave.

Na ovo upozorenje, javnim pismom reagirao je Marin Tomulić iz Pariza, kojega je predsjednik Stjepan Mesić nazvao kriminalcem svjetskoga glasa, i svojim iskustvom posvjedočio strahu koju me obuzeo zbog reakcije predsjednika Mesića:


Marin Tomulić

Pariz

FRANCUSKA
13. 04. 2008



Željko PERATOVIĆ

novinar

Zagreb

HRVATSKA

U Parizu 13 travnja 2008



Poštovani gospodine,

Zanimljiva je izjava Stjepana MESIĆA povodom ubojstva vlasnika PROMDEI - banke Ibrahima DEDIĆA. Imam dojam da je tom zlokobnom izjavom MESIĆ zapravo šalje zadnje upozorenje nezgrapnom Ivi PUKANIĆU i otvara mogućnost njegove likvidacije.

Stjepan MESIĆ i njegov šogor Žarko PAVLINA izravno su povezani s ubojstvom nesretnog bankara Ibrahima DEDIĆA.

1999. godine kratko vrijeme prije organiziranog puča (18/03/1999) protiv legalne uprave PIK-Vrbovca d.d. u Vrbovcu, koje sam bio član, a nakon političkog poništenja (Zlatko MATEŠA) legalnog natječaja o prodaji većinskog paketa dionica hrvatskom industrijalcu Enveru MORALIĆU, došao nam je u posjet Ibrahim DEDIĆ i ponudio financijsku pomoć ( kredit) u cilju spriječavanja neprijateljskog preuzimanja PIK-Vrbovca.

Zahvalili smo mu se za ponudu i odgovorili da u ovoj situaciji novac više nije bitan već politička odluka predsjednika TUĐMANA.

Javio nam se je nakon puča i rekao da ga je zvao novi direktor PIK-a Zlatko DOMINIKOVIĆ i zahtjevao isti kredit koji je nama ponudio. DEDIĆ je odbio a prema njegovim riječima DOMINIKOVIĆ mu je prijetio.

Kako sam doznao kasnije, svi dogovori oko rušenja uprave PIK-Vrbovca, poništenje natječaja u kojem je većinski paket dionica PIK-a prodan Enveru MORALIĆU za 100 000 000 DEM te kasnija prodaja PIK-Vrbovca AGROKORU za 1 kunu, kao i svi drugi poslovni dogovori „organizacije“, održavali su se na Pantovčaku u uredu poduzeća OMIKRON u vlaništvu Žarka PAVLINE, šogora Stjepana MESIĆA.

U dogovorima su aktivno sudjelovali Žarko PAVLINA, Stjepan MESIĆ, Hrvoje PETRAČ, Željko GOLUB, Zlatko DOMINIKOVIĆ, Vladimir ZAGOREC, pomoćnik ministra MORH-a za financije GALIĆ, pomoćnik ministra financija JUKIĆ i predstavnici MUP-a KOŠUTIĆ, PODNAR i ALVIŽ.....

Nakon puča i postavljanja za novog direktora Društva Zlatka DOMINIKOVIĆA, Ivan JEDVAJ i ja, posredstvom policajca PODNARA koji je sa svojim kolegama aktivno sudjelovao u pripremi puča, bili smo pozvani na razgovor kod Žarka PAVLINE.

I Enver MORALIĆ je kasnije bio pozvan na razgovor. S MESIĆEM je „dogovorio“ primirje te je nakon toga dobio odobrenje investiranja u Hrvatskoj.

Prema informacijama kojima raspolažem, jedan od članova grupe koja je likvidirala Ibrahima DEDIĆA bio je i Marko NIKOLIĆ. Oružje je osigurao Marty CAPIAU posredstvom generala Milenka FILIPOVIĆA i to iz vojarne Rakitije. Marty je zapravo neslužbeno bio nadređen generalu.

(Ista je grupa odgovorna i za organizaciju ubojstva u Crikvenici bivšeg emigranta iz Švedske gospodina NOVAKA.)

Ni sat vremena nakon ubojstva, novi direktor PIK-Vrbovca Zlatko DOMINIKOVIĆ telefonom je izdao nalog noćnom čuvaru Društva da otvori vrata i propusti u krug tvornice crni automobil i ne zapisuje broj tablica. Odmah nakon dolaska automobila dolazi i Zlatko DOMINIKOVIĆ u pratnji svoje žene koja je inače liječnica. Par sati kasnije svi napuštaju krug tvornice.

Naime tijekom ubojstva Ibrahima DEDIĆA, jedan od ubojica je bio ranjen od vlastitog metka koji se je odbio od zida. Ubojice su upotrebljavale vojno oružje i vojnu municiju čije su kugle od čelika, a ne od mijedi ili bakra poput municije koju upotrebljava MUP, te se ne upotrebljavaju u zatvorenom prostoru.

Po svemu sudeći, večinom oružja i municije koji su služili u ubojstvima, zločinacku organizaciju je snabdjevala vojarna Rakitije.

Sve gore navedene (i detaljnije) informacije dostavio sam svojevremeno Državnom Odvjetništvu i Uskok-u. Istina je da u to vrijeme nisam bio upućen u realnu ulogu Mladena BAJIĆA.


Marin TOMULIĆ



P.S.

Suradnja u likvidacijama Marka NIKOLIĆA i Martya CAPPIAUA nastavila se i kasnije. Marko NIKOLIĆ zapravo nije bio ni u bijegu niti u Latinskoj Americi. Boravio je i boravi i dalje u Hrvatskoj, Francuskoj, Španjolskoj i Njemačkoj.

13. ožujka ove godine moja je žena putovala u Zagreb. Pratio sam ju na aerodrom Charles De Gaulle u Parizu i po izlasku iz zračne luke, u bezpilotnom metrou koji povezuje TERMINAL I i TERMINAL III gdje se presjeda na metro za Pariz, našao sam se oči u oči s Markom NIKOLIĆEM koji je po svemu sudeći upravo stigao iz Zagreba te me pratio. Razlikovao se od NIKOLIĆA kojeg sam vidio 2002 godine te kasnije njegove slike u novinama. On danas ima kratku blond kosu ali odskače crna neobrijana brada. Promatrao me je bez riječi.

Odmah po izlasku iz bezpilotnog metroa, nazvao sam novinara M. C. koji se je u više navrata viđao s Markom NIKOLIĆEM tijekom njegovog „bijega“. Nije mi odmah odgovorio. Nazvao me je nešto kasnije te potvrdio da je „moguće“ da NIKOLIĆ putuje u Hrvatsku te da je promjenio izgled. Obećao mi je da će me nazvati sutradan te da će o tome pisati. Više mi se nije javljao.



- 14:00 - Komentari (4) Isprintaj #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< travanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Siječanj 2012 (1)
Svibanj 2010 (1)
Svibanj 2008 (16)
Travanj 2008 (19)
Ožujak 2008 (11)
Veljača 2008 (22)
Siječanj 2008 (22)
Prosinac 2007 (15)
Studeni 2007 (16)
Listopad 2007 (19)
Rujan 2007 (14)
Kolovoz 2007 (7)
Srpanj 2007 (14)
Lipanj 2007 (24)
Svibanj 2007 (17)
Travanj 2007 (33)
Ožujak 2007 (37)
Veljača 2007 (32)
Siječanj 2007 (29)
Prosinac 2006 (26)
Studeni 2006 (34)
Listopad 2006 (31)
Rujan 2006 (29)
Kolovoz 2006 (25)
Srpanj 2006 (17)
Lipanj 2006 (18)
Svibanj 2006 (24)
Travanj 2006 (28)
Ožujak 2006 (34)
Veljača 2006 (35)
Siječanj 2006 (42)
Prosinac 2005 (26)
Studeni 2005 (33)
Listopad 2005 (33)
Rujan 2005 (31)
Kolovoz 2005 (18)
Srpanj 2005 (24)
Lipanj 2005 (34)
Svibanj 2005 (32)
Travanj 2005 (45)
Ožujak 2005 (15)



45 lines © 2005, Zeljko Peratovic