20.03.2006., ponedjeljak
Ana Jendriš Jelesić: Gospodin Peratović mi je spasio život!
|
Prošli sam tjedan doživio snažnu satisfakciju za sve Scile i Haribde kroz koje prolazim baveći se istraživačkim novinarstvom. Gospođa Ana Jendriš Jelesić, koju sam spominjao vezano za Margetićevo nezakonito dilanje DVD-a s njenim intervjuom, kad ju je jedan naš zajednički prijatelj htio upoznati sa mnom rekla je: "Ne trebaš nas upoznavati. Poznamo se mi. On mi je spasio život." Slučaj umirovljene odvjetnice Jendriš Jelesić zapetljan je, krcat obratima i politički dalekosežan na razini uspješne triler knjige po kojoj se još nitko nije usudio snimiti film. U više ću nastavaka nastojati prepričati njenu životnu priču do trenutka kad je "shvatila" da sam "joj spasio život". Osjećam se to obaveznim jer sam se ja u njenom životu pojavio 04. prosinca 1996. kad je u Nacionalu objavljen moj intervju s Draškom Šoćom, čovjekom kojeg je ona optuživala da je sudjelovao u prvoj krađi njene obiteljske i poslovne imovine.  Moj se grijeh prema Ani Jendriš Jelesić sastojao u tome što, iako ju je Šoć u nazočnosti Ivana Zvonimira Čička optuživao da ga je klevetala jer ga je prijavila policiji da ju je opljačkao zbog čega je završio u pritvoru po povratku s ljetovanja 1996., nisam tada saslušao i njenu stranu priče. Naprosto popustio sam pod pritiskom Ive Pukanića i Ivana Zvonimira Čička i napisao samo što mi je rekao Šoć, a potvrdio Čičak. Vjerovao sam da je Čičak, nekoliko mjeseci ranije u Vjesniku napadnut da je surađivao s Udbom od srednje škole, dovoljno čvrsto moralno jamstvo da je Šoćova priča točna. Vjeko Magaš može posvjedočiti u kojoj je mjeri Ivan Zvonimir Čičak režirao prikrivanje stvarnih razloga državne represije prema Šoću, pričom da je njegov prijatelj žrtva Smiljana Reljića i SZUP-a. Ivo Pukanić je odgovoran što je moj tekst bio opremljen na sljedeći način: Azilant na Trgu bana Jelačića Dubrovački odvjetnik Draško Šoć (43), zastupnik Crnogoraca u Hrvatskoj, kojemu je odbijen zahtjev za hrvatskim državljanstvom, a potom mu prije više od mjesec dana uručeno rješenje o izgonu iz Hrvatske, potražio je azil u zagrebačkom uredu Hrvatskog helsinškog odbora, gdje na poljskom krevetu spava u uredu Ivana Zvonimira Čička, sumnjajući: Zbog navodne veze s voditeljicom "Motrišta", Smiljan Reljić optužuje me za šetnje Stradunom u Arkanovom društvu, čuvanje srpske imovine u Dubrovniku, krađu milijun maraka i za skitnju! Gospođu Anu Jendriš Jelesić nisam čuo ni po objavi ovog teksta (u sljedećim nastavcima ću ga citirati podrobnije). Ali me isti dan kad se Nacional pojavio na kiscima Ivo Pukanić pozvao u svoj ured i zatražio da se odem naći s Vladom Kasalom rekavši mi: Kasalo mi je zaprijetio da će me ubiti jer sam objavio da je Smiljan Reljić ševio njegovu curu. Odi ti razgovarat s njim. Ti si potpisan pod tekst. Evo ti Kasalov broj ili hoćeš otkaz. Uzeo sam Kasalov broj i iste večeri se s bivšim nogometašem, koji je bio pritvaran pod optužbom da je pretukao spornu voditeljicu "Motrišta" u napadu ljubomore. Kasalo je jahao na bijelom i pio Whiskey Colu. Teško mi ga je bilo uvjeriti je li točno da je cura koju je prebio spavala sa Šoćom i Reljićem. S jedne strane taj mu je trač godio jer bi premlaćivanje bilo razumljivo, a s druge, njegova se ljubomora još više razvatrila. - Dobro, nisi siguran je li to istina. Evo ti opet moj broj, pa me nazovi ako čuješ kakvu novu vijest o njoj, otpratio me Kasalo. Uzeo sam broj i više mu se nisam javio. Puki je bio sretan jer sam i njemu spasio život, ali mi nije izrazio zahvalnost. Dapače, još me i s pravom prezirao jer sam ga iz oportunizma izvadio iz govana u koja su me uvalili on i Čičak.  Gospođu Anu Jendriš Jelesić upoznao sam tek 2003. kada se i zbilo to na čemu mi je onda danas zahvalna. Za Vjesnikovu subotnju Panoramu napisao sam četiri kartice o problemima u kojima se Ana Jendriš Jelesić našla od 1996. do 2003., ali tekst nije objavljen. U međuvremenu, početkom 2004. u mjesečniku riječkih branitelja "JEŽ" koji uređuje Ratko Bubanj objavljena je pričao o njoj pod naslovom: U raljama okorjelih kriminalaca. S umirovljenom odvjetnicom koja ne odustaje od istjerivanja pravde nakon što se od jedne od najbogatijih Zagrepčanki, zahvaljujući sprezi kriminala i politike, našla gotovo na ulici, pa uspjela povratiti dio imovine, dogovorio sam da seriju tekstova započnemo dijelovima teksta iz "JEŽ-a", s tim da je odobrila da inicijale osoba koje ona optužuje zamijenim punim imenima i prezimenima. Evo prigodna odlomka: Pljačka je počela još 1996. godine i u nju je bila umiješana policija, SZUP, HHO, bivši odvjetnik Draško Šoć, sada već pokojni slikar Josip Demirović, koji je naglo umro poslije povratka iz Londona, gdje je sudjelovao na aukcijama ukradenih umjetnina. JEŽ, Prvi broj, travanj, 2004. |
