online

Josip Perkovic tvrdi da nije naručivao ubojstva hrvatskih emigranata (1)

Nikola Štedul je ovih osam godina živio od priča o Udbi, Sindičiću, Perkoviću i sličnim temama, kaže savjetnik u HIS-u i predavač na Obavještajnoj akademiji Josip Perković / Sada nitko u Hrvatskoj nije zabrinut povratkom u zemlju bivšeg Udbina egzekutora Vinka Sindičića osim Nikole Štedula / Tko je zapravo ubio Brunu Bušića?

ALEKSA CRNJAKOVIĆ

ZAGREB. 5. studenoga - Špijunsko podzemlje je na nogama! Bivši udbaši, krtice i prebjezi, strani plaćenici i domaći izdajnici, borci za emigrantska prava i obavještajci svih boja, pozorno prate kako se raspliće "afera Sindičić". Neki su već progovorili, neki će to tek učiniti. Jedan od najpoznatijih jugoslavenskih likvidatora hrvatskih ermigranata Vinko Sindičić, pristao je na izručenje Hrvatskoj i suđenje pred hrvatskim sucima za navodnu upletenost u ubojstvo Brune Bušića. Zašto? Po jednoj teoriji želi sa sebe skinuti teret krivnje, barem za ono što nije učinio. Po drugoj, želi krivnju podijeliti s nalogodavcima.

-Bit će to obična farsa i namještaljka, jer nema ni dokaza niti svjedoka koji bi potvrdili Sindičićevu upletenost u to ubojstvo, tvrdi Josip Majerski, navodno dugogodišnji agent Udbe koji je prebjegao njemačkoj obavještajnoj službi, dodajući da se Sindičiću želi suditi za nešto što nije učinio kako bi se tako zaštitili ljudi koji su mu bili nalogodavci u drugim zlodjelima za koje postoje i dokazi i svjedoci - pritom spominje ubojstvo obitelji Ševo, dr. Jelića, Senića, Nižića, Miličevića.

Po drugoj teorijii, raspetljavanje najintrigantnije emigrantsko-udbaške enigme, odnosno otvaranje procesa "Bušić", svjesno je odabran put koji izravno vodi do rasvjetljavanja i ostalih, od jugoslavenske države naručenih ubojstava hrvatskih političkih emigranata, put kojim se dolazi ravno do nalogodavaca koji još uvijek sjede u Zagrebu. S tim se neće složiti Ivan Cerovac, još jedan u nizu kontroverznih hrvatskih emigranata čija je uloga u inozemstvu prilično mutna. On otvara novu dvojbu: državni vrh možda štiti neke ljude preuzete iz starog obavještajnog sustava, pa zato nudi nagodbu Sindičiću! Pomoć za šutnju?

Mnogi koji su već progovorili slažu se ipak u jednom: ključ enigme drži u svojim rukama najmisterioznija osoba obavještajnog miljea Josip Perković, visoki dužnosnik obavještajne službe u bivšoj državi koji je taj posao nastavio obavljati i u Hrvatskoj. Hoće li taj čovjek sjesti na optuženičku klupu kao svjedok u "slučaju Bušić" ili će možda biti i optuženik?

Nikola Štedul, nekad emigrant, danas političar, čovjek koji je jedva preživio atentat zbog kojega atentator Sindičić sjedi u britanskom zatvoru, najednom se ne želi baviti svojim atentatorom! Izjavljuje da će podnijeti krivičnu prijavu protiv Josipa Perkovića kao posljednjeg šefa Udbe, osnivača hrvatskog SIS-a, savjetnika u HIS-u i predavača na Obavještajnoj akademiji.

Tvrdi da je Perković znao sve o atentatu na njega, da ima za to dokaze, a tu su i svjedoci, policajci B.Č.P. i G., koji su ukrali putovnicu švicarskog građanina Rudolfa Lehotzkog zahvaljujući kojoj je Sindičić dobio novi identitet s kojim je i krenuo u atentat - s tim dokumentima Sindičić je i uhićen.

U cijelu priču Cerovac ubacuje i Zdravka Mustača koji je navodno, zajedno s Perkovićem, izdavao naloge za likvidaciju Hrvata. Da je Bušić, kojim slučajem, živio u sigurnijoj pariškoj četvrti, možda bi preživio, ali, kaže Cerovac, u lošu ga je četvrt smjestila osoba koja je vrlo omiljena u HDZ-u. Na koga je mislio?

Zdenko Haramija, Sindičićev odvjetnik po službenoj dužnosti, tvrdi da "oni koji su radili u obavještajnoj službi bivše države znaju tko je počinio ubojstvo, tko ga je naručio i na koji je način počinjeno".

Što na sve to kaže Josip Perković, kojega, ne prvi put, javno optužuju za brojna nečasna djela? Kontroverzne priče o njemu postaju gotovo već legende, možda i zato što rijetko javno govori. Neki ga smatraju "mozgom" svih vrhunskih špijunskih akcija uperenih protiv hrvatskih emigranata, a ubijeno je, navodno, njih 60, pa ne čudi da je izbjegao, uvjeravaju nas neki ljudi, nekoliko atentata. Sredinom '91. KOS je organizirao na njega atentat. U tu je akciju bilo uključeno nekoliko njihovih agenata, a atentator je helikopterom prebačen na vježbe gađanja u Bihać. Cijela je akcija i sudski dokazana. Sudski je verificiran još jedan pokušaj atentata na Perkovića, 1994. godine od nepoznatih počinitelja koji su postavili kilogram i pol eksploziva na donji dio službenog automobila. Radilo se o bombi na potez. Imao je sreću. Kada je došlo do zatezanja žice koja je dijelom povukla osigurač upaljača, pukla je.

Josip Perković uvjerava nas da mirno spava. Ako ima nečistu savjest, svoje je grijehe, svjedoče to i neki visoko pozicionirani hrvatski dužnosnici, barem dijelom iskupio akcijama u obrani domovine, koje dokazuju njegovu vrhunsku obučenost, sposobnost, ali i hrabrost.

Stavio se na raspolaganje novoj vlasti odmah nakon demokratskih promjena, uvjeren, kaže nam, da predstoje oružani sukobi i tragični događaji, pa nije mogao ostati po strani. Posao koji radi smatra zanatom koji koji se zna ili ne zna raditi. Ne vidi ništa loše u tome što se i dio starog kadra uključio u rad hrvatskih izvještajnih službi - uostalom, tvrdi, veliki broj časnih ljudi u tom se radu dokazao.
Politikom nije opterećen. Dio se ljudi u MUP-u, pa i on sam, suprotstavio narastujućem četništvu tijekom 1988. i 1989. godine - spominje privođenje na obavijesni razgovor dr. Jovana Raškovića i pretragu njogovog stana u rujnu 1988. i suđenje protiv Jovana Opačića u Šibeniku nakon njegovog istupa na proslavi u Kninu u ljeto iste godine.

-Istina, suđen je za verbalni delikt, ali dali smo time jasne signale da ćemo se suprotstaviti četništvu i emisarima iz Beograda i postavili smo vrlo oštre granice u tim odnosima, prisjeća se Perković.

Kad se već vidjela neminovnost rata, uspio je organizirati prelazak preko, tada još jugoslavenske granice prvih konvoja s oružjem koje je spasilo Hrvatsku. Ne samo tada, već i u svim drugim slučajevima prebacivanja oružja čiji je sudionik bio, ni jedan komad streljiva nije pao u tuđe ruke. Uz to, uspio je povratiti dio oružja što je oduzimano našim ljudima u stranim zemljama. Posljednja takvu akciju u kojoj je vraćena veća količina oružja, izvedena je njegovim rukovođenjem 1994. godine, i to oružja što je oduzeto davne 1991. godine. Kaže da će zauvijek ostati tajnom kako je to izvedeno.

Bio je uz ministra Šuška pred okupiranim Vukovarom i na drugim ratištima, u vrijeme snažnoga granatiranja. Opremio je prve skupine specijalaca. Posebnu brigu vodio je o tek formiranoj bojni "Zrinski". Pribavio je najveći dio opreme za postrojbu kojom je zapovjedao Miro Barešić. Utemeljio je SlS, obučavao prve hrvatske obavještajce, i još ih obučava.

Ovaj diplomirani ekonomist, sin slavonskog kovača, počeo je raditi u siječnju 1970. godine u tadašnjoj službi državne sigurnosti u Osijeku. U Zagreb je premješten krajem 1979., kada je imenovan načelnikom II. odjela koji se bavio prikupljanjem informacija o nezakonitim aktivnostima osoba uključenih u različite emigrantske skupine, od kriminala. terorizma do veza sa stranim obavještajnim službama. Pomoćnikom ministra imenovan je 1986., a za podsekretara za državnu sigurnosI 23. travnja 1990. Dan ranije znalo se da je HDZ pobijedio na izborima. Nije li neobično što je prihvatio funkciju?

- Dogovorio sam se tako s ministrom Mulcom, o kojemu imam dobro mišljenje, kako bismo osigurali već stvoreno povoljno stanje u MUP-u i Službi, odgovorio nam je.

Kada smo ga nazvali kako bismo iz prve ruke dobili barem neka od javno postavljenih pitanja o "slučaju Sindičić", nismo očekivali da će se javiti na broj koji smo ostavili. Medutim, čim se vratio s puta, nazvao je i vedrim, izuzetno ljubaznim glasom rekao nam kako nema problema da se nađemo i porazgovaramo. Prilazeći našem stolu u mirnoj zagrebačkoj kavani, veselo nam je mahnuo, makar je to bio naš prvi susret. Doimao se kao zadovoljan bankovni činovnik kojega ne biste ni po čemu posebnom izdvojili u gomili prolaznika. Došao je sam, bez pratnje.

Tijekom trosatnog razgovora nije bio nervozan, niti se osvrtao bojeći se, možda, da ga netko prati ili prisluškuje. Kao da smo razgovarali o ljetovanju na Visu! Bez dvojbe je odgovarao na svako pitanje, makar je, sasvim sigurno, na mnoga odgovorio - ne odgovorivši. Samo je u jednom trenutku jedva suspregnuo emocije - kad je govorio o praznini koja je nastala nakon smrti ministra Šuška.

Ne odriče se prošlosti, pa ni svoja dva desetljeća u Službi, kako naziva bivšu službu državne sigurnosti, ali neće ni dopustiti da netko prlja po njegovih pošteno odrađenih osam godina u novoj, i za novu hrvatsku državu. Tvrdi da je radio svoj posao po savjesti i ako netko dokaže neki njegov nepošteni korak, spreman je odgovarati. Iluziju o mogućnosti opstanka bivše države imao je, kao i većina koju danas to negira. Nije ga proganjao bivši režim, ali, tvrdi, nije bio ni njegov specijalni ljubimac. Je li on proganjao, jesu li drugi bili njegove žrtve? Nikada nikakav nalog za likvidaciju bilo koga nije tvrdi, potpisao, iza tih podataka stoji i danas, jasno priznaje.

Jesmo li tako zamišljali vrhunskog špijuna? Teško se odričemo iluzija, pa i o hrvatskom Jamesu Bondu. Shvatili smo ipak, da svaka priča ima dva lica, ovisi o pripovjedaču. Nije na nama da sudimo. Šteta što smo ipak morali prihvatiti uvjet koji nije u skladu s novinarskim običajima, ali valjda jest s obavještajnim: objavljujemo staru fotografiju našeg sugovornika.

* Kako Vi, kao dugogodišnji obavještajac, komentirate Sindičićev obrat, to jest naglu želju da ipak bude izručen Hrvatskoj?

- Tko kaže da se radi o "spektakularnom obratu"? To je Štedulovo tumačenje. Tko bi žarko želio ponovo u zatvor? U čemu je ljepota toga? Veselio bi se vjerojatno da dolazi na slobodu! On je jednostavno u takvoj pravnoj situaciji koja diktira neka rješenja.

(Nastavak u sutrašnjem broju)

Vjesnik, 06. 11. 1998.